Iz stare italijanske urme
izrastao je crveno-oranžasti cvijet poput zastavesamotan i bezvoljan da napreduje.
Vazduh bješe odviše vlažan i sladnjikav
od tuberoze i limuna.
Meso i bilje vrili su u ulju i uskislosti.
Mnoge noći od krte tuče i ukočenih bičeva munja ustresali su
drvene kapke.
Dani ispunjeni nesnošljivom žegom koja se vrtjela kružno
poput užeta sa omčom. Eto ljeta.
Svijet je onda postario još nekoliko hiljada godina
toga popodneva.
Moj um je potonuo u dubine
bijednih fantazija koje ga uzdržavahu poput betona.
Cigareta koja se sama dimila u piksli.
Velika vlaga koja je planine bojadisala u plavo.
Zemlja govori kako su jezik i vid
ništavni.
Dosplavio sa engleskog do Hiperboreje Radomir D. Mitrić
